Razmišljanja sestre Martine Vugrinec

     Prije gotovo 2000 godina, Isus je hodao zemljom, činio čudesa te pozivao mnoge da Ga slijede i navješćuju Radosnu vijest te pozivaju na obraćenje. Tu su u prvome redu bili apostoli koji su Ga vjerno pratili i činili što im je zapovijedao. Ali ubrzo se desio potresan događaj – židovi su Isusa uhvatili, optužili i razapeli na križ, a oni koji su Ga do tada slijedili sada su se razbježali. No Isus ih ni tada nije ostavio same. Poslao im je Duha Svetoga i dao im snage da unatoč svemu nastave širiti Njegovu riječ i živjeti po Njegovim zapovijedima.
     Danas apostola više nema, no Isus još uvijek živi i treba ˝nove apostole˝ da nastave njihovo poslanje pronoseći Riječ Božju svijetom svjedočeći je svojim životom. A tu dolazi red na svakoga od nas. Jer Isus danas ne zove nikoga drugog doli tebe, mene i svakoga koji se priznaje Njegovim, da Ga slijedimo , a na nama je da odlučimo hoćemo li Njegov poziv prihvatiti.
     Kako Isus zove? Teško je dati odgovor na to pitanje jer Božji poziv svatko osjeća na svoj osobni način. Netko Ga možda čuje u snu, netko za vrijeme molitve, a netko jednostavno osjeti u srcu da ga Bog zove i da mora poći za Njim.
     Ali nakon svakog poziva slijedi, možda i najteži dio, a to je odaziv. U današnjem svijetu koji ˝sve˝ nudi, a tako često zanemaruje vjeru, može biti jako teško ostaviti sve što smo ostvarili u životu, napustiti ljude koji su bili uvijek uz nas i poći za Isusom. Ali ako smo to čvrsto odlučili i ako vjerujemo da nas Isus ljubi, budite sigurni da ćemo unatoč kušnjama i trpljenju uspjeti postići svoj cilj jer će nam On uvijek davati snage da ustrajemo. Na nama je samo da budemo postojani u molitvi i da ne dopustimo da nam vjera malakše. I tako, mnogi od onih koji osjete da ih Bog zove, postaju svećenici, redovnici, časne sestre koji šire i svjedoče Božju Riječ svojim životom bilo u Crkvi, u zajednicama, u školi ili pak u samostanu.  
     Samostan – ponekad izgleda i zvuči gotovo zastrašujuće. Izvana je kao neka kuća ili zgrada ograđena visokom ogradom preko koje se ništa ne vidi. Kao odcjepljeni dio svijeta u koji nije svakome dopušten ulaz. Ali naprotiv, iza tih se zidina krije pravi dvorac iz bajke. Jer kada se otvore njegova vrata ulazimo u predivno mjesto koje zrači ljubavlju, mirom, radošću i Božjom prisutnošću. To je mjesto koje ispunja svako srce i čini ga sretnim te širom otvara vrata svakome tko kroz njih želi ući.
     Naizgled se tu malo nudi, ali kada uđeš u taj svijet dolaziš do spoznaje da primaš više nego ti itko na svijetu može dati. Nema ljepših trenutaka od onih provedenih u samostanskoj kapeli. Ona, izgledom kao obična prostorija u kojoj se nalazi nekoliko kipova ima nevjerojatnu ljepotu a to je dio u kojem se nalazi svetohranište i gori vječno svjetlo. I baš to je ono što je čini posebnom i svakome tko kroči u nju nezamjenjivo. Jer to je upravo ono mjesto gdje možeš uvijek doći, kleknuti, moliti, osjetiti da je Bog tu i da te ljubi. Pa i ako si tužan možeš tu doći i osjetit ćeš Njegovu utjehu i snagu koju to daje da ponovno kreneš naprijed još sigurniji da je to tvoj pravi put.
     Najviše prostora zauzimaju dugi samostanski hodnici koji se na prvi pogled čine hladni i tužni ali u sebi kriju ono što nam je svima najpotrebnije a to je mir u kojem se skriva toplina ljubavi Božje. I kada sretneš sve one koji tu stanuju jer su odlučili, kao i ti, ići za Isusom, koji te rado primaju u svoju zajednicu, koji te susreću s osmjehom na licu i rado s tobom pričaju shvatiš da bit samostana nije samo život u samoći i odvojenosti od svijeta, kako to mnogi smatraju, već puno više od toga. To je život u zajedništvu, predanju i ljubavi.
     Kada sve to doživiš i spojiš u jedno, obuzme te velika radost što si tu i što imaš priliku osjetiti tako veliku Božju milost i ljubav koju ti je pokazao na drvetu križa. I tek tada shvatiš koliko te uistinu Bog ljubi i jednostavno se zapitaš: Isuse, uza sve što mi daješ, uza svu ljubav koju mi pružaš, kako da te ne volim?!
     Da, ja sam sve to doživjela i sada znam i vjerujem da nema ljepšeg puta od ovog koji sam izabrala. Nije uvijek sve lako i jednostavno, ali i Isusov križni put je bio sve samo ne lak i jednostavan. I unatoč svemu ja sam sretna što se i moje ime našlo na Isusovoj listi pozvanih i nadam se da će ni dati snage da ustrajem na tom putu i slijedim Ga do kraja svog života.
     No, na listi sigurno nije samo moje ime već puno njih, a među tim mnoštvom je možda baš i tvoje ime… Možda i tebe zove Isus da Ga slijediš i da mu pokloniš najljepše trenutke svoga života. Želiš li se odazvati? Želiš li možda baš ti doći u samostan? Samo hrabro! Jer kada shvatiš koliko te Bog ljubi, sve će ti ostalo postati nevažno i vidjet ćeš samo put kojim te On vodi, a to je put Ljubavi, Istine i Života.   
                                            

                                s.  Martina Vugrinec, novakinja sestara Služavki Maloga Isusa u Zagrebu

Podaj mi snage da se promijenim,
da vidim kraj sebe sve one zbog kojih si me poslao u ovaj svijet;
da u svakome gledam Tebe,
da u svakome ljubim Tebe,
da uvijek služim Tebi,
da moje srce gori ljubavlju za Tebe,
da sav svoj život poklonim samo Tebi
te budem Tvoja danas, sutra i zauvijek. 

         s. Martina Vugrinec

 USKRSNA ZORA

Zora sviće,
novi budi se dan.
Žene u žurbi hode
pokojniku iskazati čast.

Kad one na grob stigoše,
svjetlost ih jaka obasja,
i glas iz groba začu se:
Hrabro samo, ne bojte se!

Glas anđela bješe to,
koji u praznom grobu bijaše,
jer onaj kojeg u grob položiše
od mrtvih usta – uskrsnuše.

Žene sretne s groba odu,
ljudima noseći radosnu vijest.
Apostolima prvim navijestile
da Gospodin naš uskrsnu!

I dan danas grob je prazan
jer Onaj koji u njem bješe
od mrtvih usta, opet živi,
da nas grešne od zla spasi.

On, doista, uskrsnuo je,
i sa Ocem sada vlada.
Ljubav svoju križem pokazao je,
smrću svojom đavla pobijedio je.

Tako je Krist nama raj otvorio,
da bismo jednom i mi,
s Njime u nebu,
uskrsnu zoru vječno slavili.

 

      s. Martina Vugrinec, o Uskrsu 2010.

 

Još jedna uskrsna zora sviće,
s praznog groba anđela glas viče:
Ne bojte se, ljudi! Isus nije tu!
Uskrsnuo je, opet živi!

Sada evo, ide k vama 
svoju svjetlost da vam da,
da učvrsti vašu vjeru,
da vam kaže put u raj.

Zato Njega sada primite
i za Njime vjerno idite,
jer On želi biti s vama
u sve vijeke vjekova.

A poslije toga želi da vas
primi sretne u Dom svoj,
pa da tamo, zajedno sa vama,
vječno slavi Uskrs svoj.

 

      s. Martina Vugrinec, o Uskrsu 2010.


BOŽJI ZOV

 

Dok u tamnoj noći pred križem stojiš,
čuješ neki šapat koji te zove: ˝Dođi!˝

Al´ kamo da idem?
Kuda mi je poći?
Kako da znam kome imam doći?

˝Dijete moje, dođi i svjedoči za Mene.
Budi izvor ljubavi i istine Moje.˝

Tada shvatih da Božji glas je to.
Velika milost za mene to je,
ali ja nisam dostojna da slijedim je.

O Bože, Ti si tako velik, a ja slaba i malena…
Zašto ne pozoveš nekog boljeg od mene?

˝Dijete moje, ja hoću imati baš tebe.
Ne boj se! Ta i ja bijah slab i malen
kada dođoh na ovaj svijet,
ali moja ljubav oduvijek je bila beskrajna.
Stoga dođi i daj mi svoje srce da živi za mene!˝

Evo me, Bože, ako hoćeš imati baš mene;
dajem ti svu sebe i želim živjeti za Tebe.
Al´ molim Te, Bože, budi uvijek uz mene
i daj mi snage kada križ boli donese.
Budi tu kad suze mi ispune oči
i ne ostavljaj me jer bez Tebe neću moći.

˝Dijete moje, ja uvijek bit ću tu.
Samo pusti da te Moja ruka vodi
i ne boj se više nego, dođi.˝

Evo me, Bože, idem za Tobom,
neka mi bude po volji Tvojoj!

 

sestra Martina Vugrinec, travanj 2010.

 

 

I dok sjedim tu, pred Tobom,
i brojne mi misli prolaze glavom,
duša mi čezne za prisutnošću Tvojom,
i srce želi spokoj u Tebi.

I dok svuda vrvi buka,
i oko mene nemiri kruže,
ja sam pred Tobom ko maleno dijete
i promatram Tvoje uskrslo lice.

I sada jasno vidim
da ljubiš me neizmjerno,
jer si na križ pošao za me
da bi uvijek sa mnom bio.

I sada, molim te,
Bože, budi uz mene,
da i ja, s križem u ruci,
živim samo za Tebe.

 

s. Martina Vugrinec, travanj 2010.

 

MARIJI

Marijo, Majko,
ti prva si rekla Bogu ˝da˝,
ti dala si mu srce svoje,
ti dala si mu tijelo svoje
da na ovaj svijet doći može.

Bila si Mu hramom –
u tebi devet mjeseci stanovao On je.
A potom u hladnoj betlehemskoj noći
na svijet došao je
da nas grešnike svjetlu privede
i nauči nas ljubiti ljude.

Marijo, ti prva si Ga na rukama nosila,
ti uvijek za Njega si se brinula,
ti samo za Njega si živjela,
ti sve si Njemu poklonila.
Na svakom koraku ti si Ga pratila
i svojom ljubavlju podršku Mu dala.

Nisi se bojala
jer znala si da Božji Sin je to,
pa i kada teško bilo je
nikad posustala nisi.
Jer srce tvoje bilo je spremno
na radost i žrtvu, na sreću i bol.

I kad Ga osudiše i svi ostaviše
ti Ga napustila nisi.
Sa boli u srcu i suzom u oku
ti uz Njega si ostala,
na križnom putu Njega si pratila
i na vrhu Kalvarije pod križem stajala.

Tu mačem boli probodeno tvoje je srce,
tu je duša proplakala od boli,
tu koljena su klecala jer ubiše tvoga Sina.
No vjeru izgubila nisi
jer znala si da Božji plan je to,
da nije još sve dovršeno.

I uistinu, nakon tolike boli i patnje,
u srce tvoje opet dođe mir i radost
jer grob je prazan,
Sin tvoj uskrsnuo je.
O koje li radosti za tebe, Majko,
Sin tvoj živi i s Nebeskim Ocem kraljuje.

On nikada zaboravio nije
što učinila za Njega ti si.
Stoga On i tebe uze u dvore svoje
da budeš najljepši cvijet rajskoga vrta
i svjetlo svima koji Njega traže.

I dok tvoja duša, Marijo,
u nebu Gospodina veliča i slavi,
spomeni se i nas, djece svoje,
i za nas Bogu se pomoli,
da i mi jednom u nebo dođemo
i s tobom, Majko, hvalu i čast Bogu iskažemo.

 

sestra Martina Vugrinec, travanj 2010.

 

 

Večer je.
Spušta se noć.
Ulice su puste,
a u gornjoj sobi jedne kuće,
bukti lagani plam svijeće.

Za stolom sjede
učenici s Učiteljem
pripremajuć' se da blaguju Pashu.
I dok ga oni pozorno slušaju,
primajući kruh iz Njegove ruke,
On zna da mu se bliži smrtni čas.

Srce je puno tuge,
duša se ispunja žalošću.
To više što zna da će Ga predati
jedan od dvanaestorice.
Ali još ima malo snage
da ohrabri svoje za onaj čas.

Ljubi ih jako,
teško ih ostavlja,
al' vrijeme je blizu
i mora se poć'
na Maslinsku goru
premda je već tvrda noć.

Tu Ga obli krvav znoj,
muka Ga smrtna spopade
kada Ocu svom se moljaše.
Učenici spavaju,
nikoga za utjehu nema.
No premda je teško,
On zna da tako biti treba.

Dok na koljenima,
predaje se u volju Oca svog,
već dolazi vojska da Ga uhvati 
i odvede na sud.
I On se mirno predaje
u ruke grešničke.

Sudilo Mu Vijeće,
sudio Mu Pilat,
i pod pritiskom naroda
koji vikaše˝Raspni ga!˝,
ni kriva ni dužna,
na smrt Ga osudiše.

Dok su Ga bičevali,
On je šutio.
Trnovom krunom Ga okrunili,
 a on ne otvara svojih usta.
Na Njega križ navališe,
a On ga spremno prihvaća.

Nosi križ
koji je ljudska ruka načinila,
kojemu je teret grijeh nas grešnika,
na koji će Ga ljudska zloća pribiti.
No On ga spremno nosi
jer ljubi sve – dobre i zle.

Golgota je već tu,
sve se bliži svome kraju.
Razapeli Ga na križ,
al' nije im dosta.
Još uvijek Ga ruže i grde,
a On sve im oprašta.

Viseći na križu
On za njih moli:
˝Oče, oprosti im,
ne znaju što čine!˝,
a svoju Majku svima
za majku dade.

Šesta ura stiže,
tama se spušta na zemlju,
vjetar se olujni diže.
Svi se razbježaše,
a s križa se zaori glas:
˝Svršeno je!˝

I Spasitelj je umro,
nevin na križu,
da nauči i nas ljubav što je.
Da nam dade primjer
kako da i mi ljubimo
jedni druge.

Da nauči nas hrabro
nositi svoj križ,
pa i onda kada pritisne
najvećom boli.
Jer Golgota nije kraj,
ona je početak uskrsnoj zori!

sestra Martina Vugrinec, travanj 2010.